Buntovnik s razlogom

"Copy-paste" text:

Više od tri godine nisam videla svoju decu, a onda sam ih ugledala na televiziji, pored kovčega Slobodana Miloševića. Moja deca na sahrani. Ta mala, nedužna bića stoje satima na kiši. Nikada ranije nisu kisnuli, sklanjala sam ih... Stoje pored kovčega, obučeni u maskirne uniforme, šokirala sam se, kaže za „Blic“ Ana Tmušić (34), majka troje mališana koje je otac danima vodio do kovčega pokojnog lidera SPS i haškog optuženika.

- Moja Jelena ima samo devet godina, Dragiša 10, a Stefan 11, nismo se videli dugo. Ne dozvoljava on, moj bivši suprug, njihov otac Zoran. Nisu ni oni videli svog najmlađeg brata Vladimira. Rodio se kada sam morala da odem, pre četiri i po godine - kaže naša sagovornica.

Jelena, Dragiša i Stefan žive sa ocem u Beogradu. Majka sa najmlađim sinom u Kragujevcu. Otišla je, kaže, zbog supruga Zorana. Nije mogla više da izdrži. Možda bi i ostala da je znala da više neće moći da vidi decu. Brakorazvodna parnica, i posle nekoliko godina, još je u toku. U međuvremenu je pristajala na sve uslove supruga. Samo da ih vidi. Nije vredelo. Tražila pomoć države, pisala ministarstvima. Niotkuda pomoći.

Zvala je ranije i televizije. Pričala, govorila da joj treba pomoć da vidi decu. Kaže: „Da probam još jednom. Možda će sada neko iz države reagovati. Ne manipulišem decom, ja ih nisam napustila, niti sam ih se odrekla.“

Ana je tog dana bila na poslu, njeni prijatelji su prepoznali decu. Zvali su je: „Deca su ti po ceo dan na TV, u uniformama, marširaju.“

- Gledala sam, uhvatila me muka. Da puknem... Očekivala sam taj njegov potez, ali ne u toj meri i ne na takav način. Nijedan priseban roditelj ne bi sebi dozvolio da tako istura decu, čak ni za najrođenijeg. A kamoli za bivšeg predsednika, nekog idola ili šta li već da je... Kiša, smrt, priča o žrvovanju dece za Kosovo. A oni tako mali i nezaštićeni - sva u suzama izgovara majka Ana. Dodaje:

- Sramota je za sve nas što je dozvoljeno da troje male dece u uniformi služe kao maskote za propagandu. Pa ma šta bilo u pitanju. Mene ne interesuje politika, ovo je klasična zloupotreba dece. Ja ne krivim partije, već njega, on, njihov otac, odveo ih je. On je izgubio smisao! I ja pitam i molim, ako ja ne mogu da ih zaštitim, ima li neko u ovoj državi da ih zaštiti? - pita majka Ana.

Dok se sprema da ode u vrtić po najmlađeg Vladimira, priča koliko je očaja u tome što braća i sestra ne mogu da ga vide. Upoznaju.

- Pokazivala sam mu slike. I on ih je video na televiziji, strani su mu, nemaju kontakt, nikada se nisu videli. Šta je on kriv? Kada se rodio, Zoran je hteo da ga otme. Tada su me zaštitili policajci iz SUP Kragujevac. Posle je zvao i pretio i mojim roditeljima. Opet sam tražila pomoć policije. I onda je prestao, utihnuo u zadnjih oko godinu i po - kaže Ana.

Majka Ana Tmušić pisala je Ministarstvu za rad, socijalna i boračka pitanja, MUP-u u vreme Mihajlovića, Goranu Radosavljeviću Guriju, bivšem komandantu Žandarmerije, jer je suprug bio u Žandarmeriji. Obraćala se sudu koji već treću godinu ne može da uruči poziv za ročište...

- Niko se nije udostojio ni odgovora. Osim Ministarstva za rad koje je odgovorilo će da učine sve da zaštite moju decu, da se poštuju njihova prava. Ali, kao što je cela Srbija imala priliku da vidi, od zaštite dečjih prava nema ništa. Da li u ovoj zemlji postoji sud, da mi se posle tri godine dozvoli da vidim decu i da ja budem sigurna da mi se ništa neće dogoditi kada se budem srela sa decom? - pita Ana.

Danas je bila sahrana Slobodan Milosevica. Ono sto vecina vas mozda ne znaju da je on zapravo Crnogorac a ne Srbin. Cak neki mozda ne znaju da je bio komunista. Evo vam njegova biografija. Procitajte, ima jos zanimljivi detalja o njemu.

Bivši predsjednik SR Jugoslavije, Srbije i SPS-a (Socijalističke partije Srbije) Slobodan Milošević rodio se 20. kolovoza 1941. godine u Požarevcu kao drugi sin Svetozara Miloševića i Stanislave Milošević, rođene Koljenšić. Miloševićevi roditelji rodom su bili Crnogorci. Svetozar Milošević bio je iz sela Uvač, kod Lijeve Rijeke, mjesta na putu iz Kolašina prema Andrijevici, u brdskom pograničnom području Crne Gore prema Albaniji. Neki članovi obitelji Milošević istraživali su povijest porodice i ustanovili kako je Svetozar Milošević izravni potomak vasojevićkog junaka, četobaše Miloša Markova Stankovića, kojeg je 1735. godine, u svađi graničnih plemena, ubio neki Crnjavčević. Otac Svetozara Miloševića, Slobodanov djed Simeun Milošević, bio je oficir crnogorske vojske. Svetozar Milošević, otac Slobodana Miloševića, završio je bogosloviju u Cetinju, potom Teološki fakultet u Beogradu, ali nije, iako je bio duboko religiozan čovjek, otišao u svećenike, nego je bio profesor ruskoga i srpskoga jezika. Bio je profesor u Bijelom Polju i Kosovskoj Mitrovici, potom se odselio u Srbiju, te živio u Požarevcu.

Iako je u mladosti upoznao razne crnogorske komuniste, koji su kasnije postali poznati revolucionari, vojskovođe i funkcioneri, poput Peke Dapčevića i Milovana Đilasa, Svetozar Milošević nije bio komunist pa je to i bio jedan od razloga zbog kojih se razveo od svoje supruge Stanislave. Naime, Stanislava je bila iz ratničke i komunističke obitelji te je cijeloga života zadržala komunistička uvjerenja. Njen brat Milisav Koljenšić (1912. - 1963.) bio je predratni komunist, potom divizijski komesar, a nakon rata šef vojne sigurnosti u Trećoj armijskoj oblasti u Skoplju. Neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata Svezozar Milošević napustio je obitelj i vratio se u rodno selo Uvač. Navodno su ga sinovi znali posjećivati u Uvaču, češće Bora, nego Slobodan. Jedno je vrijeme predavao ruski na Tehničkoj školi u Titogradu, a potom je izvršio samoubojstvo. Svetozar Milošević prekratio si je 1962. godine život pištoljem, navodno stoga jer je jedan njegov učenik, kojem je dao slabu ocjenu, počinio samoubojstvo. Slobodan Milošević nije prisustvovao očevoj sahrani, jer se nalazio na školskoj ekskurziji u Rusiji.

Dva sina podizala je svojom učiteljskom plaćom majka Stanislava. Stanovala je s dvojicom sinova u Dulićevoj ulici 13, u kući nedaleko od mjesnog muzeja i glazbene škole. U toj kući rodio se Slobodan Milošević i proveo rano djetinjstvo. U njoj sada stanuje prota Svetislav Dinić, koji za vrijeme rata i neposredno nakon rata dijelio kuću s obitelji Milošević. On priča: Rastali smo se kao prijatelji, mada nismo živeli baš tako, komšijski. Više smo bili u zvaničnim odnosima, malo na odstojanju (...) Takva su to vremena bila. Stanislava je bila član partijskog komiteta, a mi pravoslavna porodica. Znam da je na svim skupovima bila vrlo govorljiva, bila vrlo aktivna, čak je njenom zaslugom i na njenu inicijativu škola 'Sveti Sava' prekrštena u 'Njegoš'. Slobodanova majka bila je svim tim poslovima mnogo zauzeta, znate već kakve su zaposlene žene, pa sam imao dojam da je Slobodan bio malo usamljen. Da je Stanislava Milošević bila veliki partijski aktivist potvrđuju i svjedočanstva objavljena u reportaži Slobodan Milošević - naš Požarevljanin, koji su objavile dnevne novine Večernje novosti, a u kojoj se s mnogo hvalospjeva govori o Slobodanu Miloševiću. Tamo je citirano sjećanje direktora požarevačke gimnazije Dragoslava Vučkovića o Stanislavi Milošević: Sjećam se na partijskim sastancima, uvijek sam volio nju slušati. A zajedno smo i radili na nekim poslovima. Ja sam tada bio mlad, toliko sam od nje naučio. Kad ona uzme riječ, odmah se zna što misli, što će reći. Bez uvijanja. To je britko, jasno, časno. Na žalost, teško su živjeli. Ona je tek pred odlazak u penziju, kad su joj sinovi otišli na studij u Beograd, dobila svoj stančić, ovdje. Jednosoban. U Ulici braće Vujović. Bila je, što se kaže, podstanar do pred kraj života. Profesor Ivan Pećnik također je radio zajedno sa Stanislavom Milošević. On se sjeća: Dva puta smo zajedno vodili učenike na ljetovanje. Nikada nije zloupotrebila priliku pa povela i svoju djecu na besplatno ljetovanje. Na ljetovanju je uvek imala istu haljinu, koju bi svako veče oprala da bi ujutro imala čistu. Bila je čuvena po tome što je bila oštra, principijelna, ponosna, poštena žena. I iskrena. Nije vrijeđala, ali je ono što misli svakome skresala u brk, pa makar i pogađala istinom.

Stanislava Milošević ostala je u Požarevcu nakon što su joj sinovi otišli na studij u Beograd. Oni su joj dolazili u posjete sa sitnim darovima, Slobodan češće, a Bora rjeđe. Dušan Mitrović, koji je zajedno s njom kao pomoćnik direktora radio u školi od 1961. do 1974. godine, priča: Stanislava se mnogo žrtvovala za svoje sinove. Obično, kad bi primila plaću, cijelu bi poslala svojim sinovima u Beograd. A poslije, sirota, dođe do mene, da pita jel' može da dobije neku akontaciju. Slobodanu i Bori je ona bila i otac i majka. Objesila se 1974. godine. Tako su oba roditelja Slobodana Miloševića sami sebi oduzeli život, a ubio se još jedan član njegove najbliže obitelji, njegov ujak, general Milisav Koljenšić. Slobodan Milošević je kasnije dolazio u Požarevac obići majčin grob, ali - zanimljivo - kuću gdje je proveo djetinjstvo nije posjećivao. Vrlo je zanimljiv podatak da se Slobodan Milošević, iako su mu otac i majka bili Crnogorci, osjećao Srbinom. Čak i njegov brat Bora izjašnjavao se kao Crnogorac, pa je tako i napravio karijeru. U Jugoslaviji su se funkcije dobivale i po republičkom i nacionalnom ključu. Bora Milošević je otišao u diplomaciju. Kao crnogorski kadar dobio je mjesto veleposlanika u Alžiru. Radio je i kao savjetnik predsjednika Josipa Broza , pratio ga je na putovanja u inozemstvo (u Sjevernu Koreju, na primjer) i brinuo se za njegove govore.

U školskom dnevniku mogu se vidjeti ocjene iz svjedodžbe, koju je Slobodan Milošević dobio na kraju školske godine, 11. srpnja 1959. godine. Imao je jedan neopravdan i 53 opravdana izostanka s nastave. Razred je završio odličnim uspjehom, iako je imao više četvorki od petica. Dobio je petice iz engleskog i francuskog jezika, filozofije, zemljopisa i biologije, a četvorku iz srpskog i latinskog jezika, povijesti, matematike, fizike i kemije. U rubrici Zapažanja o učeniku, razrednik Ivan Pećnik je o Slobodanu Miloševiću zapisao: Individualne sposobnosti: inteligentan, brzo shvaća, vrijedan u radu Narodne omladine Jugoslavije, pomaže svoje drugove... Pećnik kaže da njegova primjedba u dnevniku kako pomaže drugove nikako ne znači da je on pod satovima šaptao svojim drugovima: U ono vrijeme bili su u modi kružoci. Tako je Slobodan ujutro dolazio sat ranije u školu kako bi prije nastave pomagao slabijim učenicima. Nije bio odgovoran samo prema učenju, već je bio aktivan i u omladinskim zadacima. Za vrijeme sata bio je miran, uopće - odmjeren. Nikada nije pružao otpor nastavnicima, s njime nismo imali nikakvih problema. Naprotiv, još tada smo ga cijenili, posebno zato što je bio odličan govornik. Uz to, iako je zbog nježnog zdravlja bio oslobođen tjelesnog odgoja, išao je na dobrovoljnu omladinsku radnu akciju. Bio je vrlo nježne konstitucije, cijela porodica je živjela samo od majčine učiteljske plaće (...) slabo su se hranili. Direktor njegove gimnazije ispričao je da Milošević nikada u školu nije vukao knjige, već samo jednu bilježnicu, u zadnjem džepu hlača. Njegov razrednik, Pećnik sjeća se kako je Milošević bio uvijek lijepo odjeven. Ali ne zato što je bio bogat ili iz bogate obitelji (...) Slobodan je bio u stanju igrati se, a ne isprljati se. U školu je nosio tamno odjelo, bijelu košulju i kravatu, što je malo odskakalo od njegovih drugova (...) Bio je uvijek uredan, čist, nije bio galamždija. Na njemu je uvijek sve bilo par exellence. Bio je vrlo odgovoran.

Pukovnik Živorad Panić bio je nastavnik predvojničke obuke. On se sjeća da Milošević nije volio fizičke aktivnosti, tjelesni, sportove: Drugovi su ga često zavitlavali i dirali zato što njega nisu interesirale te igre, ni lopta, skitnja, nogomet... Ali zato je bio vrlo vrijedan i ažuran u radu omladinske organizacije. Surađivao je i u školskom književnom listu "Razvitak", objavljujući svoje prve pjesme, reportaže... Inače, Slobodan je bio neverovatno lijep dečko. Uvijek je bio rumen u licu, kao djevojčica, uvijek lijepo ispeglan, s mašnom, što je možda bilo malo neobično... Bio je moj najdraži učenik. Uvek je sjedio u prvoj klupi. On je bio najpovjerljiviji kod mene, ja sam rijetko koga slao u kabinet po učila, ali Slobodana jesam. Samo jedan učenik iz čitave generacije je uživao povjerenje da ode i donese ručnu bombu ili pušku ili neku shemu... onda znate kakav je Slobodan bio. O Miloševićevim gimnazijskim danima zna se još jedan podatak, da je bio politički vrlo aktivan, da je bio već kao gimnazijalac komunist, da je svoju privrženost tadašnjem jugoslavenskom poretku i ideji komunizma pokazivao i time što je, iako je bio fizički slabašan, otišao na dobrovoljne omladinske radne akcije, čak tri puta: 1958., 1959. i 1963. godine. Radio je na autocesti između Beograda i Zagreba, koja je dobila ime Bratstvo-jedinstvo. Zbog svog komunističkog opredjeljenja primljen je u Savez komunista Jugoslavije 15. siječnja 1959. godine, sa samo 17 i pol godina. No, na takvo njegovo opredjeljenje nije imala utjecaja samo majka, nego još jedna osoba, koja je presudno utjecala na cijeli njegov život - Mirjana Marković. Taj samotnjak Milošević imao je od ranih dana jednog jako vjernog prijatelja. O tome govori Miloševićev školski drug Radomir Mladenović, koji se, tako što je pao razred, našao u Miloševićevu razredu, a koji se sjeća: Mi smo se svi bavili sportom, izuzev njega. On je imao mnogo ljepši sport - bavio se svojom sadašnjom ženom (...) Slobodan nije imao najboljeg prijatelja, kao svi mi, ostali. Njemu je to bila njegova - Baca.

Vršnjaci su ih nazivali Romeom i Julijom, a o njihovoj ljubavi beogradski dnevnik Večernje novosti objavio je ovo svjedočanstvo njihove nekadašnje susjede Bise Milićević: Sjećam se kako su se on i njegova supruga Mirjana Marković uvek sretali na poljanici u Jug Bogdanovoj ulici (...) U to vrijeme nosili su se žiponi, široke suknje. Kao sada ih vidim. Njega su zvali Coba, a nju Baca. Ona, tanka, sa širokom suknjom i žiponom, lijepa, trči prema njemu. A onda smijeh. Njih dvoje danas su oženjeni i imaju dvoje djece - Marka (1974.) - koji obožava auto utrke i Mariju - koja više preferira novinarstvo. Nakon završenog Pravnog fakulteta poslovu karijeru Milošević je započeo kao savjetnik za privredu beogradskog gradonačelnika. Međutim, najveći dio poslovne karijere proveo je u privredi (direktor poduzeća Tehnogas) i bankarstvu (predsjednik Beogradske banke - najveće banke u Srbiji). Politikom se počeo baviti 1983. godine, ali sve do travnja 1987. Milošević je bio malo znani štićenik Ivana Stambolića, bivšeg predsjednika Socijalističke Republike Srbije. Nakon izbijana nereda na Kosovu, koje je morala smirivati policija Milošević se okupljenima Srbima obratio riječima: Niko ne sme da vas bije! Nakon toga za Miloševića i republike tadašnje Jugoslavije ništa neće biti kao prije. Samo pet mjeseci nakon te izjave Milošević će svrgnuti s vlasti svog prijatelja i mentora Stambolića.

Dolaskom na vlast Milošević je zadao sebi cilj - stvoriti Jugoslaviju u kojoj će dominirati Srbi, a na čelu te države nalaziti će se on. Kako bi dosegao taj cilj preuzeo je kontrolu nad medijima i spriječavao bilo kakvu kritiku vlastitog lika i djela. No, nije se zadržao samo na tome već je stremeći ka svome cilju potpalio ratne sukobe u Hrvatskoj i BiH zbog čega je dobio nadimak Balkanski krvnik. Protiv Miloševića, a tek nakon oružanih sukoba na Kosovu, Haški tribunal podigao je optužnicu za etničko čišćenje. Godine 1989. Milošević postaje predsjednik Predsjedništva Srbije i ubrzo ukida, do tada, široku autonomiju Kosova i Vojvodine. U prosincu 1990. na prvim višestranačkim izborima u Srbiji nakon 2. svjetskog rata izabran je za prvog predsjednika Republike Srbije. Dvije godine kasnije (u prosincu 1992.) na predsjedničkim izborima ponovo je izabran za predsjednika Republike Srbije. Nakon ustavnih reformi (koje su razvlaštenog predsjednika savezne države pretvorile u veoma jaku osobu) 1997. godine 23. srpnja iste godine izabran je za predsjednika SR Jugoslavije. Tri godine kasnije (2000.) na izborima spomenutu funkciju predsjednika SR Jugoslavije pobjeđuje ga Vojislav Koštunica. To će dovesti do Miloševićeva uhićenja 1. travnja 2001. godine - premda je tu ključnu ulogu imao pritisak Zapada i uvjetovanje financijske pomoći Miloševićevim uhićenjem. Dana 28. lipnja 2001. Slobodan Milošević je, nakon podosta političkog nateznja, izručen međunarodnom sudu u Haagu.

Svim osobama ljepseg spola cestitam 8. mart.

Neki sovinisticki muskarci se pitaju zasto je jedan dan posvecen zenama, e ja cu im objasniti. Kroz historiju muskarac je skoro uvijek bio glavni od zene i on je vodio glavnu rijec. Zena je samo bio objekat koji je sluzio za kuhinju, vodjenje briga o djeci i za sex, to znaci da je zena imala jako malo prava, skoro nikako. Tako je i doslo do formiranje patrijahalni porodica koji su se pokazali kao katastrofalan nacin za odgajanje djece. Tek otprilike prije vise od 50 godina zena je dobila ta neka svoja prava ukljucujuci jednakost spolova na radnom vremenu i pravo na glasanje i tako je doslo do ideje da se jedan dan posveti zenama. Danas zene su ostvarila vecina prava ali bez obzira na to postoji zemlje tkz. "treceg Svijeta" gdje jos vlada patrijahalno drustvo i tu su zene diskriminirajuce. BiH kao drzava je svojim gradjankama ustupila sva prava koja postoje u demokratiji ali ima jedno specificno pravo koje pogotovo mlade Bosanke i Hercegovke nisu ostvarile. To je u stvari sexualna sloboda. Ovaj dio se ne odnosi na religiozne djevojke nego se odnosi na one djevojke koje smatraju da nisu religiozne. Evo o cemu se radi. U nasoj sredini ako djevojka prije braka imala sex smatrace se kurvom i nemoralnom a ako je muskarac prije braka imao sex smatrace se lafcinom i coolerom. Ako hocete da i dalje procitate o toj sexualnoj slobodi zene klikni te "copy-paste" post "Sloboda zene" koji sam davno postavio.

Na danasnji dan 1992 vecina gradjana BiH je izaslo na referendum da stave sudbonosno "Da" za nezavisnu Republiku BiH. Nije istina da su izasli samo Bosnjaci. Lazu mediji i politicari, ne slusajte lazi. Izasli su pravi patrioti BiH, koji BiH iskreno osjete u svojim srcima i koji znaju za toleranciju i suzivot. To su pravi Bosanci i Hercegovci bez obzira na vjeru. Tako da je 1. mart znacajni datum u historiji BiH.

CESTITAM SVIM PRAVIM PATRIOTIMA 1. MART!!!

CETNICI, USTASE I BALIJE, ODJEBITE IZ MOJE DOMOVINE!!!

27. februara je poceo historijski proces protiv SCG za agresiju i genocid i trajace do 9. maja. Meni licno nije toliko vazno za dokazivanje agresije, genocida i dobijanje novcane odstete kolko mi je vazno da se ukine genocidna tvorevina Republika Smrdska. Pare od siromasne SCG nam ne trebaju kolko nam je potrebno ukidanje manjeg entiteta koja bukvalno koci razvolju BiH. Ratnu odstetu mozemo mi sami nadoknaditi. BiH je jedno veliko prirodno bogastvo samo je treba znati iskoristiti. Imamo dobre planine koje mozemo razviti u planinski turizam tako da zaradjujemo priblizno kolko Dalmatinci na ljeto zaradjuju. Imamo Medjugorje, sveto mjesto za Krscane, tako da hodocasnici iz cijelog Svijeta dolaze. Imamo dosta rudnika koja imala veliki znacaj u bivsoj Jugi i jos potencijala i kapaciteta koja BiH moze iskoristiti. Ako je mala Slovenia onako bogata zemlja onda je BiH jos bogatija zemlja koja je svoje blago jos nije iskoristila.

Bitno nam je da dobijemo ovu presudu a i garant cemo dobiti s obzirom kakve sanse imamo jer nam je ovo jedinstvena prilika da ukinemo RS bez rata a i moze biti da bude kraj Cetnickog divljanja poslije 95. godine. Opasnost ove sanse nam jedino predstavljaju nasi politicari koji mozda nece znati iskoristiti ovu sansu. Posebno se odnosi na politicare iz SDA koji nisu iskoristili sansu za vrijeme Dejtona da se ukine SDS. Sto se tice reformi nisu nam potrebni do 9. maja i predlazem politicarima da se do tad odmaraju dok advokatski tim radi svoj posao. U slucaju da dobijemo presudu pored ukidanja RS volio bi jos da nam vrate naziv R BiH, naziv za vojsku Armija R BiH i onu zastavu. I jos bi volio da se prestane manipulisati gradjane BiH da postoje tri naroda i da po prvi puta u historiji da zvanicno uvedu da u BiH zive dva naroda a to su Bosanci i Hercegovci.

Ovo je jedan od najkontroverzniji tema na podrucju Hrvatske, BiH i SCG. Cak je i kontroverzniji od onog poznatog pitanja koji je postavljeno u jedinom BH filmu "Nicija zemlja" koji je dobio Oskara a to je: "Ko je zapoceo rat?!". Ako kazem da govorim Hrvatski jezik onda cu uvrijediti Bosance i Srbe, ako kazem da govorim Bosanski jezik onda cu uvrijediti Hrvate i Srbe i ako kazem da govorim Srpski jezik onda cu uvrijediti Hrvate i Bosance pa mi nije namjera da ikog uvrijedim, namjera mi je da iznosim cinjenice. Cinjenica je da su ova tri jezika zapravo ista nego samo imaju razlicite dijalekte i izgovore a to nije razlog da budu razlicit jezik kad se mozemo 100% sporazumijevati. Jedino u nasoj bivsoj Jugi Slovenci i Makedonci su imali svoj nacionalni jezik koji ja licno tesko ih razumijem. Cinjenica je da historijsko porijeklo ovih tri jezika je zapravo isto a to vode iz Srednjovjekovne Bosne i da im je historija njihovog nastanka je skroz indenticna. Cinjenica je da su svi koristili glagoljicu, bosancicu, cirilicu i latinicu. Razlog sto je stavljen nacionalni prefiks na jezik vjerovatno lezi u tome sto vlada nacionalna nestrpljivost. Bez obzira na to cinjenica je da samo jedna nacija ima pravo na taj prefiks ispred rijeci "jezik" ali ja necu reci koja je to nacija jer niti sam strucnjak niti sam kompetentan da to kazem da ne bih koga uvrijedio. Ali zato predlazem da svi ugledni strucnjaci za jezike iz zemalja kao sto su Hrvatska, BiH i SCG da prouce porijeklo njihovih jezika i da donesu odluku koji ce to biti nacionalni prefiks ispred rijeci "jezik". Ako se ne budu uspljeli dogovoriti onda predlazem da svi Hrvatski i Srpski filmovi koji se nalaze u videotekama na podrucju gdje se smatra da se prica Bosanski jezik budu prevedeni na "sottotitoli" kao sto su to Slovenci uradili za BH seriju "Viza za buducnost" da bi mogli emitovati na njihovoj nacionalnoj televiziji.

Ovaj post se odnosi na onu zastavu sa ljiljanima koja je ukinuta zato sto je vrijedjala ostale narode u BiH i zato sto su se ljiljani smatrali muslimanski odnosno Bosnjacki simbol. To uopste nije tacno. Zastava sa ljiljanima se koristila u Srednovjekovnoj Bosni kao sto se moze vidjeti na slici za vrijeme Kostromanoviceve vladavine i nije se samo u njegovoj vladavini koristilo nego su i ostali vladari Srednjovjekovne Bosne koristili. I tako se doslo na ideju na ponovno vracanje Bosanske zastave odnosno BH zastave. Inicijator ove ideje je bio Sarajevski historicar Enver Imamovic. I tada se vodila racuna da se ne povrijede drugi narodi odnosno pripadnici druge vjeroispovijesti. Dovoljno vam govori da sam ljiljan nije niti ikako moze biti muslimanski simbol nego je to vec krscanski simbol koji je dosao iz zapadne Evrope. Ovu zastavu su priznali svi BH patrioti bez obzira na vjeroispovijest, dovoljno vam govori da nije bilo samo muslimana nego je i bilo druge vjere na visokim polozajima Armije R BiH.

Ova danasnja zastava plava sa zutim trokutom i devet zvjezdica koja nam je nametnuta, pa nju opet ne priznaju isti oni koji nisu priznali zastavu sa ljiljanima. Oni niti priznaju ista Bosansko i Hercegovacko niti priznaju drzavu BiH. A svakako ova danasnja zastava nema nikakvu historijsku vrijednost za BiH.

Stretna pravoslavna Nova Godina onima kojima to znaci.

Evo vidite kolko smo dosada praznika imali. Zamislite da smo svi mi sada slozni, imali bi najvise derneka na Svijetu.

Svim muslimanima u BiH i Svijeta Bajram serif mubarek olsun.

Na Turskom jeziku, ime "Sandzak" znaci "bajrak" ili "zastava". Pri podjeli Carstva na upravna podrucija, ime Sandzak je zadrzalo i predstavljalo upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio Ejalet ili Pasaluk. Novopazarski Sandzak je jedan od sest sandzaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pasaluka. Od samog pocetka Osmanske uprave on je prestavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pasaluku. U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlucuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepustajuci upravu nad Novopazarskim sandzakom Turskoj. Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski sandzak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedece kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varos, Prijepolje, Pljevlja, Trgoviste sa Pesterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolasin (Vranes). Berlinski kongres je odobrio Crnoj Gori da okupira Plav i Gusinje. Plav i Gusinje su povremeno ulazili u sastav Novopazarskog sandzaka, a duzi period su bili u sastavu Skadarskog sandzaka. Sve do balkanskih ratova 1912-1913., Sandzak je cineo jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedistem u Novom Pazaru. Izbijanjem Drugog svijetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandzak okupiraju jedinice njemacke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgranicenja) u Sandzaku. U njemacku zonu ulaze slijedeci srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varos, a u italijansku Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin. Poslije cetiri godine, Drugi svijetski rat je zavrsen, a nova komunisticka zemlja je formirana. Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Slovenija i Crna Gora su sest republika Titove Jugoslavije. U Srbiji Kosovo i Vojvodina dobijaju autonomiju. 29.03.1945. Sandzak gubi svoju teritoriju i jedan dio ulazi u sastavu Srbije a drugi dio ulazi u sastavu Crne Gore.

Danas Sandzak teritorijalno ne postoji, zapravo postoji u glavama "Bosnjaka". Svjestan sam da su neka njihova prava tamo ugrozena ali oni moraju prihvatiti da su u sastavu SCG i da su njeni gradjani. Moraju da se bore za svoja prava u Beogradu a ne u Sarajevu. Historija se mijenja i mi to moramo prihvatiti i ici dalje u bolju buducnost. A ova zastava koja je na slici je stvarno smijesna. Ne znam koji su kurac spojili Tursko-Islamska obijezlja sa ljiljanima.

Ne zelim da ovim postom navodim mrznju prema "Sandzaklijima" jer znam da ima medju njima dobri i tolerantni ljudi, cak i ja imam malo "Sandzaklijske" krvi ali moje misljenje je da "Sandzaklije" moraju prihvatiti da su zapravo Srbi i Crnogorci bez obzira na vjeru.